Bama je moja baka, točnije majka moje majke. Zvao sam je bama jer mi je bila i baka i mama pa sam samo s tri godina spojio te dvije najljepše riječi. Bama se zvala punim imenom Milanka Vlašić. Djevojački se prezivala Gojković. Mama ju je ostavila kao malu djevojčicu. Rano djetinjstvo provela je s bakom i djedom. Baka joj je bila uzor u svemu. Ona ju je formirala kao osobu i svu ljubav koju je od nje primila, moja je baka prenijela na mene. Imam mamu koju volim i obožavam, ali bama je bila posebna. Jedinstvena. Plavooka i crnokosa, baš kao ja. Mislim da sam do sada najviše nju volio. Budući da su moji roditelji dugo i puno radili, bama bi dolazila po mene u vrtić biciklom. I ljeti i zimi najčešće je bila na biciklu. Sjećam se jako dobro. Sjedio sam u sjedalici na kojoj je bio jastučić. Vozeći se gradom, poskočili bismo kad bismo naišli na ležeće policajce, neravnine… Sjećam se kako me zima grizla za nos i oči, a u proljeće i ljeto povjetarac milovao dok smo se vozili. Na vjetru vijorila je njezina crna kosa kao ugljen. Uvijek sam bio radoznao pa sam je neprestano nešto zapitkivao. Najčešće kamo idemo i što ćemo raditi.
Bila je uvijek nasmijana, razgovorljiva, vedra… Pričala mi je o svojem crvenom kaputiću koji joj je tata kupio i o psu koji joj je kaputić rastrgao… i strahu od pasa… Smiješna mi je bila i njezina priča o poludjeloj kravi koja ju je lovila livadom… Iako glavna tema u njezinim pričama, bio sam ja.
S njom nikada nije bilo dosadno. Bilo da smo zajedno pravili ručak, išli na tržnicu, igrali se u parku ili bili u posjetu njezinim prijateljicama. Bio sam bakin ponos i njezino jedino janje.
Moja je baka bila pekarica. Najvrsnija koju sam poznavao. Pravila je pite, najčešće od jabuka i sira; orahnjače, makovnjače, ružice, kiflice punjene čime god smo poželjeli. Njezine buhtle s čokoladom topile su se u ustima. Obožavao sam njezinu ručno rađenu tjesteninu za bolonjez, gulaš, juhu … I sada je vidim onako krupnu i okruglu za stolom s plavom pregačom i oklagijom (sigurno je bila od jednoga metra) u ruci. Njezine snažne ruke mijesile su tijesto. Potom bi tijesto dobro izlupala, zatim stavila na oklagiju, rastegla i prebacila nekoliko puta. Ja sam je gledao sa stolca i divio se. Nekada bih joj i pomagao. Naučila me mutiti i peći palačinke. Naučila me kuhati puding. Oboje smo u tome uživali.
Nažalost, baka se teško razboljela. Bolest nije bila vidljiva sve do 2020. kada su joj počele trnuti ruke i noge. Kada bih je dodirnuo, radila bi bolne grimase. Jednom mi je rekla da je boli kao da je u njoj tisuću iglica. Ubrzo je dobila šećer, živci su joj počeli odumirati, postupno je gubila sluh, mršavjela je… Bila je na četiri operacije, no od cigareta nikada nije odustala. Pušila je gotovo do zadnjega dana. Moja je baka sigurno imala više od 100 kg dok je bila zdrava. U dvije godine spala je na 39 kg. Bilo mi je to strašno gledati! Božić 2021. bio nam je posljednji zajednički. Moj ujak, koji je također kuhar, pripremio je tada bakina omiljena jela. Svi smo sjedili za kuhinjskim stolom, a ona na svojemu stolcu. Bila je vidno narušenoga zdravlja. Tada me je prvi put zamolila da vodim molitvu… Bilo mi je jako teško jer se inače nismo za stolom molili. Poslije smo napravili zajedničku fotografiju koja mi je postala dragocjenost.
Posljednji put vidio sam svoju bamu 22. lipnja 2022. Tada više nije govorila. Rekao sam joj da sam prošao s pet. Mislim da me nije ni čula, no svejedno poslala mi je pusu. Preminula je dva dana kasnije. Mirovinu nije dočekala.
Na dan pogreba jedan je vrapčić lijetao oko njezina lijesa. Tada sam se sjetio pjesme Sve ptičice iz gore koju mi je pjevala svaku večer prije spavanja dok sam bio manji. Kada sam zamišljao stihove pjesme, pred očima su mi bili vrapčići… Slučajnost ili znak?
Moja bama, moja divna, skromna i požrtvovana baka. Voljela je ljude, pomagala je svima za koje je znala da im treba pomoć. Moje je prijatelje dočekivala raširenih ruku i s bogatim stolom. Dolazila je na svaki moj školski sajam i na svaku priredbu, čak i na moja natjecanja u plivanju i vaterpolu.
Tugujem i smiješim se u isto vrijeme i čuvam svoju bamu od zaborava.
Karlo Abramović
