Iz pera Branka Zakošeka
Gospodin Branko Zakošek rođen je 1930. u Brodu na Savi. Krenuo je u prvi razred Državne muške pučke škole 1937. današnje Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ Slavonski Brod. U svojoj autobiografskoj knjizi Moje dvadeseto stoljeće u jednome dijelu govori o svojim sjećanjima na osnovnu školu. Donosimo vam taj dio u cijelosti.
Polazak u osnovnu školu nije me naročito razveselio. Bio je to početak rastanka od mnogobrojnih igara u kući i na Savi. Ipak, neki događaji iz tog vremena ostali su mi u ugodnom sjećanju. Tako sam, na primjer, svakog jutra na putu od kuće do škole mogao u pekarnici „Prpić“ kupiti kiflu ili perec, za što sam od mame pri polasku u školu dobio četvrt dinara (25 para).
U prvom razredu imali smo vrlo dobrog učitelja i vjeroučitelja, koji su se s nama ophodili kao naši najbliži rođaci.
Na početku prvog razreda učili smo pisati slova. Štapićem za pisanje („grifl“) pisali smo po crnoj pločici s drvenim okvirom. Za taj okvir bila je obješena spužvica za brisanje napisanih slova. Pisanje po papiru olovkom, tintom ili perom slijedilo je kasnije, tek kad smo svladali pisanje na pločici.
Dok smo u prvom i drugom razredu imali dobrog učitelja, naš treći i četvrti razred vodila učiteljica koja je uvela okrutne metode kažnjavanja. Za neznanje i neposluh đake je kažnjavala držanjem ruku uvis do kraja školskog sata. Tko bi zbog bolova ruke spustio, taj je batinom (trskovcem) dobio po njima. Toj učiteljici nisam bio po volji pa sam u četvrtom razredu, na kraju školske godine, dobio opisnu ocjenu: „ Sposoban za građansku školu“. To je značilo da nisam sposoban za gimnaziju i da poslije završene građanske škole trebam ići na zanat.
Imala je ova učiteljica svog ljubimca. Bio je to jedan mladić sa sela koji je svaki dan za vrijeme nastave išao na tržnicu i donosio učiteljici namirnice potrebne za njeno domaćinstvo. Često se događalo da je u školu donosio proizvode seoskog domaćinstva. Nije stoga bilo čudno što je učiteljica svoga miljenika isticala kao uzornog đaka. Samo se po sebi razumije da je razred završio s odličnim uspjehom.
Iz tog vremena u pamćenju mi je ostao i sljedeći događaj. U to vrijeme đaci su bili obavezni nedjeljom ići u crkvu na misu. U crkvi su se dječaci poredali na desnoj, a djevojčice na lijevoj strani crkvene lađe. Za vrijeme mise jedna mi je djevojčica davala nekakve znakove rukama, na koje sam nastojao odgovoriti na isti način. Kada je misa završila, svi smo se uputili ka izlazu iz crkve. Na izlaznim vratima dočekao me je dežurni svećenik i opalio mi takvu šamarčinu da mi je mnoštvo zvjezdica zatreperilo pred očima. Vidjeti zvjezdice u crkvi, to je zaista jedinstven događaj!
Preporuka moje učiteljice se nije ostvarila. Nisam se upisao u građansku školu nego u gimnaziju. Naime, pred kraj završnog razreda osnovne škole (školska godina 1940./1941.) Kraljevina Jugoslavija je propala i proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Svi đaci dobili su spomen-svjedodžbu kojom smo se mogli upisati u bilo koju srednju školu. *
* Temeljem zakonske odredbe školska godina 1940/1941. završena je tako da su izdane godišnje svjedodžbe bez ocjena za pojedine predmete i s ocjenom općeg uspjeha. Na isti način izdane su i svjedodžbe zrelosti bez polaganja ispita.
