Kako sam postao glumac
Moj brat i ja glumili smo u kratkometražnom igranom filmu „Niska trava“ redatelja Davida Gaše. David Gašo mladi je osječki redatelj, još uvijek student filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Znam da je za film Niska trava već dobio brojne nagrade u Hrvatskoj i na međunarodnim festivalima. Nakon svih festivala film će biti prikazan u kinima. Jedva čekam.
Potraga za blizancima
Naša bivša učiteljica obavijestila je mamu o audiciji za film. Redatelj je tragao za jednojajčanim blizancima. Kad nam je to mama rekla, ni brat ni ja nismo bili previše oduševljeni jer smo mislili da će nam sudjelovanje u filmu oduzeti previše ljetnih praznika. No ipak smo se predomislili jer nam se svidjela ideja da postanemo glumci i doživimo nezaboravnu avanturu. Audicija se održala u Tvrđi u Osijeku. Njoj su osim nas dvojice, pristupila još tri para blizanaca. Bilo je tu još desetero djece, neki su bili stariji, neki mlađi od nas i svi su imali neko glumačko iskustvo. Nas dvojica ništa – osim predstava za obitelj u dnevnome boravku. Od stolica, plahta, stolnjaka, igračaka radili bismo kazalište u kojoj smo bili glavni glumci, a ostatak obitelji publika koja nas je gromoglasno bodrila, pljeskala nam, smijala se… Glumili smo ratne scene, dvoboje, prevare razne, žalosne, ali i napete scene, svađe jer smo htjeli pokazati surovost života. Eto, to je bilo jedino naše glumačko iskustvo.
Čim smo došli na audiciju, stavili su nam bubice. Odmah sam se vidio u ulozi voditelja u emisiji Kod nas doma ili kao velikoga glumca u turskoj seriji. Redatelj je tražio da odglumimo strah i uplašenost. Nije nam to bilo teško jer smo inače plahi i bojažljivi poput mišića. Zamislili smo istetovirane mladiće koji su bacali petarde i odglumili nevjerojatni strah. To nas je odvelo u drugi krug audicije.
U sljedećem krugu svi smo zajedno sjeli i razgovarali o nekoj temi. Tražila se spontanost i opuštenost glumaca te potpuno iste kretnje i ponašanja blizanaca u razgovoru, sjedenju. Hrvoje i ja bili smo kao jedan. U svemu kao jaje jajetu! Vjerujem da nas nisu razlikovali.
Nakon toga uveli su nas u veliku prostoriju s puno vrata gdje smo zajedno s roditeljima čekali rezultate audicije. Nakon nekoga vremena pozvali su tatu u studio četrdeset i tri. Brat i ja smo se pogledali. Tata je izišao brzo. Na licu mu ništa nismo mogli pročitati. Prišao nam je i tiho šapnuo da smo prošli, ali da ne smijemo pokazati radost. Ozbiljni izišli smo van, a onda vrištali, skakali, glupirali se od sreće. Odmah smo javili učiteljici da smo prošli jer je ona ipak bila zaslužna za naš glumački početak.
Iščekivanje snimanja
Ništa se nije događalo sljedeća četiri mjeseca. Prvu obavijest za probe i kostime dobili smo 11. 6. 2022. godine.Mama nam je isprintala tekst koji joj je redatelj poslao na e-mail. Taj isti dan počeo sam vježbati. Tekst je bio kratak, kao i upute u kojim je pisalo što trebamo raditi. Tek sam poslije doznao da su i drugi glumci imali jako malo teksta i po tome mi je ovaj film bio jedinstven.
Jedan dan išli smo samo na probu kostima. Hrvoje je dobio veliku dugačku plavu prugastu majicu, a ja zelenu. U stvarnome životu ne bismo to obukli nikada jer je staromodno i bezlično. Dali su nam kratke traper hlače slične ovima koje danas nosimo i konversice. Zaključio sam da kratke hlače i konversice ne izlaze iz mode. Sva nam je odjeća i obuća bila namjerno isprljana, prašnjava. Morao sam to istrpjeti.
Zbog potreba filma redatelj nam je rekao da moramo pustiti kosu jer se u to vrijeme dječaci nisu stalno šišali. Kad je to rekao, nasmijao sam se od uha do uha. Jako mi se svidjela ta ideja. No mome bratu pao je mrak na oči. Čak je i zasuzio! Kosa je brzo narasla. No kako smo te godine imali pričest, morali smo se ipak malo podšišati. Probe su trajale do 26.6.2022. No brzo su nam dosadile jer smo svaki drugi ili treći dan išli u Osijek.
Neki drukčiji film
Snimanje filma trajalo je od 1.7. do 10.7. To je bio jako kratak, ali zabavan i nezaboravan dio ljetnih praznika. Redatelj nas je okupio i rekao nam da je najvažnije u filmu biti prirodan. Zbog toga nismo gledali u kameru koja nas je snimala.Dobili smo i savjet da ako pogriješimo, samo stanemo i ponovimo sve ispočetka, a u slučaju da potpuno zaboravimo tekst da improviziramo. Tako smo to i radili. Ispalo je da je to najbolji savjet koji smo dobili.
Tijekom snimanja osjećali smo se doista kao veliki glumci. Na snimanje vozili smo se bijelim autobusom. Nitko i ništa nam nije smjelo smetati. Zato je bila zadužena policija i puno drugih ljudi. Kako je tih dana bilo jako vruće, redateljevi pomoćnici stavljali su nam hladne ručnike na vrat, a u šetnji su nam nosili crne kišobrane iznad glava. Tada sam se osjećao jako uzbuđeno i posebno. Možda najveće oduševljene doživjeli smo kad smo shvatili da u jednoj sceni snimamo sa Sandrom Lončarić. Nismo je uopće prepoznali jer je bila kostimirana i maskirana. Ona je tako vesela, nadasve strpljiva, dobra i simpatična osoba. Pred njom izgledali smo kao da nam je maca popapala jezik.
Ukupno smo snimali četiri duge scene. Moram reći da je kamera bila dosta daleko od nas. Prva je scena bila kod bandere uz cestu. Glumili smo da se dogovaramo čega ćemo se igrati. Za tu su mi scenu napravili lažnu ranu na potkoljenici. Bila je toliko realistična da je moja baka, kada ju je vidjela, počela plakati.Snimanje je bilo iscrpljujuće jer smo scenu ponavljali stotinu puta. Smetali su brojni zvukovi kosilica, automobila, motocikla. Smetali su čak i oblaci koji su se znali na nebu pojaviti. Kad smo je ipak snimili, nagradili su nas gumenim bombonima.
U drugoj sceni trčali smo kroz ulicu i lupali po autu koji izlazi iz garaže. Taman kad smo mislili da nećemo ponavljati scenu, Hrvoju je počela curiti krv iz nosa Gotovo idealnu scenu morali smo ponavljati, ponavljati…
Treću scenu snimali smo kako izlazimo iz kuće nakon druženja s prijateljima pa nakon toga pozdravljamo tatu našeg prijatelja. Ovdje nismo bili dovoljno glasni pa smo ponovno snimali zvuk. Iscrpljujući broj puta ponavljali smo riječ „Bok!“
Četvrta i najduža scena prikazuje Hrvoje i mene kako se skrivamo iza grma i promatramo što se događa u dvorištu.Zatim brzo preko stolica preskačemo ogradu i trčimo kroz žitnicu. Žitnica prelijepa, a ja slobodan i sretan. Moram priznati da smo za ovu scenu brat i ja morali vježbati preskakanje ograde. To smo činili na školskome igralištu dok su nas drugi pogledavali, smješkali se, da ne kažem smijali jer obojica smo poput loptica.
Snimanje, vježbanje, probe… sve je to za nas bilo iscrpljujuće što zbog ponavljanja, vrućine… Zaključio sam da nije lako biti glumac, i to glavni glumac. No sve mi se ipak jako svidjelo i želio sam još. Zato sam odlučio da se na kraju upišem u Dramsku skupinu Tintilinići i da počnem graditi svoju glumačku karijeru. Još uvijek me to drži.
Svečana premijera
U kinu Uranija, u Osijeku 2. 12. 2023. imali smo premijeru filma na koju su došli glumci i prijatelji. Bila je posjećena. Nakon filma redatelj je pozvao svu djecu da iziđu na scenu i sve nas je predstavio publici. Bio je to za nas poseban trenutak.
Teško mi je ispričati sadržaj filma. No sve počinje našom igrom skrivača u kojoj jedan dječak broji do 3 000, a mi ostali skrivamo se po osječkim dvorištima. Zamislite što se sve može dogoditi u tom vremenu!? Zamislite što se sve može vidjeti i čuti iza ograda, živice!?
Zanimljivo mi je Gašino viđenje djetinjstva u kojem se životne scene nižu, a o njima se previše ne govori. Izmjenjuju se slike obiteljskoga života: spremanja i odlaska na ljetovanje, raznih dječjih nepodopština, otkrivanja spolnosti, tinejdžerskoga bunta, odnosa braće i sestara, a nažalost i smrti koja je sastavni dio života. Na temelju slika zaključujete, no one vam ostavljaju i veliki prostor za razmišljanje.
Ništa nismo zaradili ovim filmom, no nije sve u novcu. Tako kažu.
Viktor Zvirotić
