Brodski pjesnik i učitelj u jednom
Antun Toni Bartek brodski je profesor, pedagog, knjižničar i publicist. Objavio je nekoliko knjiga od kojih su četiri samostalne zbirke poezije. Povod za intervju bio je susret u Gradskoj knjižnici gdje je 19. travnja gospodin Antun predstavio svoju novu knjigu Male riječi koje rastu.
Zašto ste se odlučili baš za dječju književnost?
Nisam se ja odlučio za nju, ona se odlučila za mene. To je kao kad pišete zadaću, nekad dobijete inspiraciju pa ju napišete bolje, tako su se potrebe da pišem za djecu sve više razvijale. Puno sam čitao, volio sam i uživao. Dječja je poezija nešto u čemu ne možete varati. U njoj se ne možete pretvarati jer su djeca najbolji kritičari, uvijek su iskreni iako im se nešto ne svidi, oni će to reći. Tako je i s mojim knjigama, djeca ih vole čitati, a ja ih volim pisati.
Kako su djeca prihvatila vaše knjige?
Jako dobro! Od moje knjige Pjesme koje vole djecu ostalo mi je samo nekoliko primjeraka koje moram sačuvati kao dokument. Vjerujem i da će s ovom knjigom biti tako. Po tome zaključujem da se moje knjige vole čitati, a meni je to jako drago. Volim biti s djecom i u razredu je puno drukčije nego ovdje u Gradskoj knjižnici. Zna to biti pravi urnebes!
Koliko ste knjiga objavili?
Puno! Samostalnih desetak, zajedničkih više desetina, puno mi je pjesama objavljeno u raznim listovima i časopisima. Također, kao profesor pedagogije, pisao sam stručne knjige, imam i proznih djela. Osim toga bavim se istraživanjem sporta u Slavonskom Brodu, a pisao sam i kolumne. U budućnosti planiram se i dalje baviti time.
Što Vas je motiviralo za pisanje knjige?
Većina knjiga posvećena je mojoj obitelji, a knjiga Male riječi koje rastu mojoj unučadi. Promatram ih otkako su se rodili i pratim njihove prve riječi, ljubavi, ozbiljne teškoće. Mi stariji mislimo da to nisu neki veliki problemi, ali zapravo to su djeci veliki problemi. Moj unuk Dominik sada je tinejdžer. S njim lakše razgovaram nego njegovi roditelji.
Što za Vas znači biti dijete?
Biti dijete za mene znači jedan kontinuitet. Svatko voli reći da u njemu leži razigrano dijete. Za mene dijete znači biti odgovoran, pažljiv, činiti dobro. Kada pričam s djetetom, prema njemu se obraćam ozbiljno i s poštovanjem bez obzira što je mlađi od mene.
Iz ovoga razgovora naučili smo da ne smijemo prestati biti djeca i da bez obzira koliko godina imamo, trebamo biti razigrani, veseli i iskreni kao djeca.
Marta Miklenić i Lucija Španić
