Nova zvijezda na hrvatskom književnom nebu
Ivan Lutz brodski je književnik koji piše znanstveno-fantastične romane i pripovijetke koje objavljuje u listu Marsonic. Njegov roman Zovite ju Zemlja prevodi se na engleski jezik. Po zanimanju je profesor fizike u Poljoprivrednoj školi, a nekada davno bio je i učenik naše škole. U prostorima Gimnazije Matije Mesića 14. travnja održao je predavanje pod nazivom Neka nova Ivana – brodsko moderno književno stvaralaštvo. To je ujedno bila i prilika da s njim razgovaramo.
Otkuda ljubav prema pisanju i kada ste počeli pisati?
Ljubav prema pisanju razvio sam u srednjoj školi kada sam počeo jako puno čitati. Prve knjige koje sam pročitao zapravo došle su mi u ruke zbog glazbe. Slušao sam jedan bend, Iron Maiden. On je pričao o nekakvoj engleskoj povijesti, o engleskim epovima. Kako nisam znao o čemu se radi, odlučio sam otići u knjižnicu. Mislim da sam tada pohađao drugi razred srednje škole. Upitavši gospođu u gradskoj knjižnici ima li što o engleskim epovima, u ruku mi je pružila Gospodara prstenova. Tada sam počeo čitati znanstvenu fantastiku i čitao ju tijekom cijele srednje škole. Došavši na fakultet, ne znam je li se radilo o sudbini ili ne, otac mog kolege s fakulteta u svom je stanu imao preko osam ili devet tisuća knjiga, samo znanstvene fantastike. Na fakultetu sam čitao knjigu dnevno i u to sam vrijeme počeo ozbiljnije pisati.
Vi ste profesor fizike. Kako povezujete fiziku i znanstvenu fantastiku?
Kao i sve drugo u životu. U znanstvenoj fantastici fizika ne mora biti glavni element koji se nadograđuje. Tu može biti i psihologije, i sociologije, logike, što ćete i vi spoznati kada upišete srednju školu. Zabluda je da je znanstvena fantastika samo nadograđena fizika i matematika. To jednostavno nije istina. I politika može biti znanstveni element, kao i škola, educiranje, kakvi će profesori biti za tisuću godina, možda roboti, tko zna!
Gdje pronalazite inspiraciju?
Svagdje! Jednom sam u zbornici svoje škole rekao da najviše naučim od učenika jer meni su učenici najiskreniji i najjednostavniji primjer ljudi koji mene okružuju, i onih starijih. I zapravo, kad malo razmislite o tome, tko su stariji ljudi? Samo neiskrena djeca. A djeca su vrlo iskrena, i zapravo inspiraciju vučem iz svega onoga što naučim i od djece, i od starijih, iz svog života te iz knjiga. Inspiracija je svuda oko nas.
Tko Vam je omiljeni pisac i zašto?
Najdraži mi je pisac Henry Miller, ali njega možete čitati tek kada navršite 18 godina, zatim Isaac Asimov, Arthur Clark i Robert Heinlein. Oni su pisci znanstvene fantastike i dragi su mi zbog toga što pišu o ljudima u društvu na jedan vrlo kreativan način.
Postoji li poveznica između Vaših znanstvenofantastičnih djela i Ivaninih bajki? Jesu li Vaša djela svojevrsne bajke?
Ivana je pisala ozbiljne priče ispričane na bajkovit način. Stephen King je rekao da su najbolje priče one kada običnog čovjeka stavimo u neobične situacije. To je Ivana radila, njezine priče jesu bajke zato što se pojavljuju likovi koje ne možemo naći u stvarnom životu, ili ih bar mi ne vidimo, ali svi ti neobični likovi zapravo su projekcija ili sreće, ili ljubavi, ili zla. Na primjer, Šuma Striborova, u njoj je zla zmija. Zmija sama po sebi nije zla, ona je samo metafora, projekcija za nešto zlo što se može dogoditi čovjeku. Prema tome, ako nešto želiš objasniti djetetu, onda moraš pričati kao dijete i uzdići se na nivo djeteta. Tko to može napraviti, bit će dobar pisac.
Kojoj se knjizi uvijek vraćate?
U mojoj biblioteci ima preko tisuću knjiga i stvarno ne znam kojoj se od svih njih uvijek vraćam. Kada se sjetim nečega što je lik knjige rekao, tražim po knjigama kako bih pronašao tko i kada. Mislim da je ipak knjiga kojoj sam se najviše puta vratio, najviše ju puta pročitao Waitapu Jože Horvata. I prošle sam ju godine namjerno čitao naglas svojoj kćeri za lektiru. Ona je sada sedmi razred.
Tko su junaci Vaših djela i o kojim temama pripovijedate?
Junak svakog djela zapravo je sam pisac. Kada pišeš, zapravo projiciraš sebe na papir. Tvoj junak ne može biti potpuno drukčiji od tebe ili je barem ono što si ti oduvijek želio biti. Na primjer, u mome prvome djelu junak je bio visok, crn, zgodan i mišićav, poput mene. Pišem o temama koje me muče, na primjer ekologija, zašto ljudi mrze ljude, zašto ratujemo, zašto postoji rasizam, zašto postoji religijska netrpeljivost, zašto jednostavno ljudi ne postanu ljudi. Doslovno je onako utopistički i bajkovito. Volio bih da si svi ljudi na ovome svijetu pruže ruke, zagrle se, pjevaju i plivaju s delfinima. Evo, i to me muči, i onda pišem knjige.
Što nam poručujete?
Poruka bi bila, baš ono što sam rekao danas, da se ne smijemo stidjeti svojih emocija, ma kakve one bile jer nas emocije čine ljudima. Danas-sutra, kada se svi ti mladi ljudi pozaljubljuju ili što već, ako ne pokažu te svoje emocije prema nekome, to će biti neiskreno. Dakle, moja bi poruka bila da budete iskreni, samo iskreni, ništa drugo. I nemojte se stidjeti pokazati sreću, smijeh, žalost. Znam ljude koji se stide plakati. Kada sam tužan, plačem, ne stidim se plakati, pa to je normalna stvar. Prema tome, samo budite iskreni, emotivni, i nemojte imati predrasude.
Ema Erceg i Elena Wachtler
