Roditeljski dom – učionica i igraonica
Kada sam prije godinu i pol dana ulogu učiteljice odlučila po treći put pauzirati zbog uloge majke, nisam ni sanjala kakve će nas sve promjene zaskočiti. Bezbrižne šetnje i dočekivanja djevojčica iz škole ili treninga zamijenio je cjelodnevni boravak u stanu. Naš mali stan postao je igraonica i učionica. Na početku smo bili pomalo zbunjeni svim informacijama, ali ubrzo smo uspostavili rutinu. Nije bilo nimalo lako kako možda zvuči.
Iako volim poučavanje i uživam vidjeti rezultate svoga rada, moram priznati da mi se online nastava činila jako zahtjevnom za sve sudionike. Informacije i zadatci stizali su sa svih strana, mobitelom, laptopom, tabletom te je veliki dio dana bio posvećen ispunjavanju obveza. Nismo imali poteškoća s internetom, tehničkom opremom i informatičkim predznanjem što je olakšalo izvršavanje zadataka. Sigurna sam da nije u svim obiteljima bilo tako. Ranije usvojene i razvijene radne navike su uvelike pomogle u tom napornom tempu. Škola za život i peti razred sami za sebe predstavljali su veliki izazov. Naša petašica super se snašla u svim izazovima te je uz minimalnu podršku i pomoć izvršavala svoje zadatke. To mi je pomoglo da se više posvetim srednjoj kćeri koja je drugi razred i još uvijek treba podršku pri usvajanju gradiva. Ponekad je naša učionica izgledala kaotično: mobitel zvoni, beba plače, pokušavam izgovoriti smislenu uputu za rad. Često sam se pitala kako je roditeljima koji nisu mogli biti kod kuće s djecom ili koji su u isto vrijeme morali raditi od kuće. Nitko od nas nije bio pripremljen za takav način rada tako da iz ove pozicije mislim da ne treba suditi ničiji rad i tražiti propuste. Ne treba zamjeriti roditelju koji se zanio u pomaganju djeci sa zadaćom niti nastavniku koji je zadao previše zadataka, a ni učeniku koji je poneki zadatak propustio odraditi. Većina uputa bila je smislena, ali je ponekad bilo previše zadataka koji su u određenom roku trebali biti odrađeni. Ne kažu bez razloga da čovjek uči dok je živ pa tako vjerujem da bi drugi put bilo lakše iako se nadam da ovu situaciju nećemo morati ponavljati. Nakon povratka učenika nižih razreda u školu na nastavu polako smo se vratili u normalu. Sama ideja o povratku jednog djeteta u školu nije mi u početku baš sjela. Kako je naša drugašica poželjela razredne kolege, a epidemiološka situacija bila je zadovoljavajuća dvojbe su nestale.
Došli smo do kraja ove neobične nastavne godine. Mislim da smo svi zaslužili odmor i dugo toplo ljeto. Nadam se da ćemo iduću školsku godinu započeti tamo gdje nam je mjesto, nastavnici i učenici u školi, a roditelji na svojim radnim mjestima.
Ivana Čalušić-Zirdum, prof. biologije i kemije
