Biti umjetnik nije najpametnija stvar na svijetu
Spisateljica za djecu Sanja Pilić bila je gošća naše škole. Poznata je po svojim djelima Sasvim sam popubertetio, Mrviceiz dnevnoga boravka, Vidimo se na fejsu te pričama o Maši. Nasmijana i vedra ušetala je u učionicu i sve nas osvojila. Učinila je jedan običan školski dan posebnim. Pozdravili smo ju velikim pljeskom, a zatim joj pročitali nekoliko osvrta na njezina djela, odglumili dvije scene iz omiljenih nam knjiga, a zatim neumorno postavljali pitanja želeći što više saznati o poznatoj književnici. Prepričat ćemo vam ono što smo uspjele zabilježiti.
Većina nas nije znala da je ona kći književnice Sunčane Škrinjarić koja je itekako utjecala na njezino pisanje. Mama joj je bila presretna što je odabrala to zanimanje jer su u obitelji svi bili umjetnici, premda Sanja smatra da biti umjetnik nije najpametnija stvar na svijetu. U školi je uvijek voljela pisati sastavke. Voljela je puno čitati i to ju je izvlačilo iz gramatike. Kao mala voljela je čitati Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Pročitala ju je bezbroj puta. Ispričala nam je da je voljela čitati na krevetu uz kekse i Bronhi bombone. Uzor u pisanju su joj Saroyan i Kastner bez puno fantazije, izmišljenih likova i događaja, likovi su gradska djeca i njihovo djetinjstvo. Voljela je Kastnerovu duhovitost.
Jedan običan dan počinje kavom koju pije s prijateljima 8-9 u omiljenom kafiću uz Večernji ili Jutarnji. Druži se s ljudima različitih profesija, to ju odmara, često se smiju… Kad ne ide po školama, ide na pilates ili nešto slično, poslije odgovara na emailove. Ako piše, piše ujutro, navečer ide u kazalište… Djeca su joj odrasla, ima unuke (Mašu i Renea) koji su veliki pa se njima ne mora baviti… ima vremena za sebe i za opuštanje.
Tijekom lijenih dana na pisanje se mora tjerati, ali kad sjedne, vrlo brzo napiše. Nastoji prvi otpor prema pisanju odmah svladati. Nema običaj dati knjigu drugima na čitanje, nego ju prvo šalje uredniku. Kada knjiga dobije okvir, postaje potpuna i krajnji rezultat joj se uvijek sviđa.
Iako je biti pisac vrlo lijepo zanimanje, ono ima jednu manu jer smo mi zemlja s malim brojem stanovnika i pisati na hrvatskom nije baš profitabilno. Rekla nam je daje puno lakše piscima engleskoga ili njemačkoga jezika jer ih puno ljudi odmah razumije, život je tada bajkovit, puno se putuje, zarađuje, tim piscima sva su vrata otvorena.
Od pisanja se u Hrvatskoj ne može baš živjeti, ali ona je napisala jako puno knjiga i dobro se prodaju pa donekle može. Većina hrvatskih pisaca danas uz pisanje ima neki posao ili rade na fakultetu kao profesori, novinari, rade u knjižnicama … Vani je situacija puno bolja.
Rekla nam je da ako joj se neka knjiga ne sviđa, ona ju ne čita, pronađe si nešto drugo što ju u tom trenutku okupira. Knjige joj nisu baš prevođene. Ispričala je pokušaj prevođenja na slovenski jezik. Misli da je jako teško dobro prevesti dječju knjigu na strani jezik jer hrvatski žargon i igre riječi su teško prevodive na strane jezike.
U mnogim knjigama mogu se pronaći i autobiografski elementi… situacije iz privatnoga živote. Npr. Janko je u knjizi (Mrvice iz dnevnoga boravka) njezin sin Vid, ispričala je kako si je kosu namazala maslinovim uljem pa nije radio bojler te je morala grijati vodu u loncu kao i Marina, Džozo je bio njezin prijatelj koji je izrađivao nakit …
Nema neku najdražu knjigu, sve su joj drage, možda I što sad i Maša i putovanje jer su joj zadnje.
Sanja Pilić misli da talent za pisanje nije presudan i da se vježbom može naučiti pisati, postoje i razne škole pisanja. Ali tko je talentiran, to je sjajno-neka samo piše!
Mnoga se djeca pronalaze u njezinim djelima i vole ju čitati. Njoj je osobno pisanje za djecu donijelo puno veselja, kaže da ih je lijepo podučavati ih, a neprocjenjivo je biti s njima.
I to je Sanja Pilić-književnica koja je uspjela u svome poslu! Želimo joj puno sreće i još puno knjiga u kojima ćemo uživati.
Napisala Lucija Španić
Fotografije Sandra Bohm, Rea Anabela Kolar