Maštamo i stvaramo
Ovo su kratke priče iz pera učenika četvrtog a razreda. Učenici i su imali zadane ključne riječi koje su trebali upotrijebiti u stvaranju svojih priča. Iako su zadani elementi bili isti, svaka priča je različita. Zanimljivo je da su ih osmišljavali u paru. Koliko su bili uspješni, zaključite sami.
Izgubljena princeza Helena
Jednom davno bila jedna princeza Helena. Voljela je prirodu i pomaganje ljudima. Jednoga je dana šetala selom sve dok ju nije oteo jedan seljak. On ju je odveo u špilju koju je čuvao zmaj.
Kada je princeza ušla u špilju, vidjela je starca s mačem. Drhtala je od straha misleći da je to samo ružan san. Seljak joj je rekao, ako mu do sutra ne kaže gdje su ključevi od arhive blaga, da će ubiti kralja. Princeza zašuti pa reče: „Nikada ti to ne bih rekla!“ Seljak je uhvati za ruku i zaprijeti tatinom smrću. Kada je princ sve to saznao, krene u potragu za princezom. Došao je do špilje, ubio zmaja, ušao u špilju i oslobodio princezu. Stavio ju je na konja, pošli su kroz šumu i stigli u dvorac. Nakon nekoliko godina vjenčali su se, imali veliku obitelj te živjeli dugo i sretno do kraja života.
Nikolina Sudić i Nina Prpić
Igra skrivača
Susreli se jednom sunce, vjetar, pahuljica i kapljica. Igrali su se skrivača. Vjetar, pahuljica i kapljica su se skrili. Kada je sunce izbrojilo, okrenulo se, a nigdje vjetra, pahuljice i kapljice. Sunce ih je tražilo i tražilo, ali ih nije moglo naći. No sjetilo se jednoga tajnog mjesta koje mu je povjerila pahuljica. Sunce je odjurilo na to mjesto i pronašlo samo pahuljicu. Ona je otišla u zrak gdje je pronašla vjetar. Kapljicu nisu mogli nigdje pronaći. Kapljicu je zemlja progutala. Sunce je obasjalo pupoljak na mjestu gdje je nestala kapljica. Iz toga je mjesta narastao predivan cvijet.
Nikolina Sudić i Gabriel Bumbić
Svađa
Sreli se pahuljica, vjetar i sunce. Stali su razgovarati i počne se pahuljica hvaliti svojom ljepotom: „Oh, najljepša sam pahuljica ja, moja ljepota nikome nije dorasla.“ Čuvši to, vjetar doda: „Ja mogu svima nos smrznuti, valove dignuti, mogu čak i brod potopiti.“ „Dosta!“ reklo im je sunce. „Ja mogu pahuljicu otopiti, vjetar smiriti, kišu otjerati i svijet ugrijati. „Dosta je bilo svađe, svi smo vrijedni na svoj način!“ ipak se na kraju dogovoriše.
Nina Prpić i Patrik Lushaj
Neobična duga
Trebalo je početi ljeto. Godišnja su se doba posvađala tko će prvi nastupiti. Jesen je rekla: „Stabla se trebaju odmarati!“ Ljeto će na to: „Ljudi vole more, sunce, zato ja moram prva nastupiti!“ Njihova je svađa utjecala na Zemlju. Sunce se na kraju spotaknulo o zimu, udarili su o proljeće i pali na jesen. Tako je nastala velika duga godišnjih doba i svi su bili zadovoljni jer su svi u isto vrijeme nastupili.
Luka Knežević i Mia Jošić
Zajednička priča učenika 4.a razreda
Šarengrad
Posjetio nas je neobičan slikar. Kada je uzeo svoju paletu boja, sve je postalo neobično šareno. Cvijeće je bilo šerenih boja tako da je grad od toga postao veseo. Rijeka je bila plava te se odjednom pretvorila u crvenu lavu. Sve je bilo drukčije, vatra je bila plava. Svemir je postao žut, kao da se sunce razlilo i obasjalo cijeli svemir. Počela je padati kiša boja tako da je sve bilo obojeno. Oblaci su postali sve šareniji. Ptice su lepršale šarenim nebom tirkiznim perima. Sunce je grijalo ljubičastim zrakama. Krave od previše trave postajale su sve zelenije. Boje su doprle do kuća, razlile se i obojile dječje nožne prstiće. Ulice su brujale veseljem i radošću. Škole su postale sve šarenije i sve je živnulo. Djeca su uživala u neobičnim bilježnicama, udžbenicima, slovima koje je šarena kreda ostavljala na njihovim školskim pločama. Sve do jednoga dana dok nije pala normalna kiša i oprala sve šarenilo u našemu gradu. Sve se vratilo u normalu, ljudi su nastavili s normalnim životom koji su i prije šarene kiše živjeli. Djeca su prepričavala događaje šarene kiše i poželjela su da se još jednom u njihovu životu dogodi šarenilo u ovome gradu.
