Voda je moj život
Voda je moj život. Moglo bi se reći da sam odrasla u vodi jer plivam od svoje treće godine. Kad plivam, osjećam se drukčije nego kada hodam, trčim, spavam… Imam „taj“ osjećaj, tu posebnu energiju koju ima samo voda. Ta te neobjašniva energija preuzme, preplavi i struji oko tebe. Ne možeš joj se oduprijeti, samo se možeš opustiti i uživati u njoj. Kada sam uzrujana i kada uđem u vodu, sve nestane. Nestanu brige, bol, sve… osjećam kao da nikog nema, samo uzburkana voda i ja.
Uz sve dobro i lijepo što voda donosi, ona može biti i strašna, opasna, moćna, pa čak i ubojita. Jednom kada sam roditeljima i kumovima bila na moru otišli smo na slapove Krke i kupali se. Odjednom je voda potekla. Jurila je i nosila ljude posvuda. Topila ih, gušila i davila i tek tada sam shvatila koliko ona, zapravo, može biti opasna. Kada su se otvorili gradski bazeni u Slavonskome Brodu, upisala sam se na plivanje zato što sam željela naučiti ukrotiti vodu i obuzdati ju.
Treniram plivanje tri duge godine. Moj klub zove se Marsonija premda ne znam zašto mu je ime Marsonija. Treninge imam svaki ponedjeljak, srijedu i petak. Treninzi mi počinju u sedam sati navečer, a završavaju u osam.
Često se mi plivači bunimo zašto imamo tri puta treninge na tjedan, a ne dva puta ili se bunimo zato što nam je naporno, ali nam onda trener glasno kaže : „Vi pekmezi jedni, šutite i plivajte!“ Na to mi ništa ne kažemo, samo učinimo što nam je rečeno.
Najdraže trenerove riječi su mi: „Imamo natjecanje!“ Volim se natjecati u svim kategorijama, a volim i bodriti prijatljice s plivanja. Često mi kažu: „Blago ti se, ti ćeš sigurno osvojiti medalju!“ Nekada im se predviđanja ostvare jer već imam četiri velike medalje iz 2015. godine. Sve su to bila županijska natjecanja, samo sam na jednom državnom osvojila broncu.
Discipline u kojima sam bila najbolja, a kadkada i najbrža su kraul i prsno. S kraulom sam se u počeku dugo mučila. Išlo mi je teško i sporo, ali isplatilo se jer sam sada u toj disciplini u svom klubu najbrža. Zbog brzine pozvana sam i 2015. na državno natjecanje, ali sam se prehladila i nisam mogla ići. Bila sam jako tužna, ali sam sama sebi rekla: „Život ide dalje!“
Trener mi je dao i nadimak. Počeo me zvati Tuljki, kao tuljan, zato što ne volim toplu vodu nego hladnu. Eto, već smo došli u 2016. godinu i nadam se da ću u njoj biti još uspješnija i bolja, da ću osvojiti još puno, puno medalja i da ću nastaviti uživati u vodi.
Lucija Ljubičić
