Pjesnici iz školskih klupa
Susret malih pjesnika Slavonije i Baranje svake se godine održava početkom studenoga u Cerniku. To je sada već tradicija jer je mjesto i vrijeme održavanja ostalo nepromijenjeno već dugi niz godina. Ovo mi je bio drugi put na Susretu pa sam se već osjećala kao kod kuće, a domaćini OŠ “Matija Gubec” učinili su sve kako bi to bilo tako i kako bismo se svi osjećali dobrodošlo.
Ove su godine, osim mene, na Susret išli još četvero učenika iz moje škole, čije su pjesme također pozvane, od kojih je dvoje osmaša pa nam je dobra zabava praktički bila zajamčena. U Cernik su pozvani: Rian Škrinjarić s pjesmom Svađa; Filip Kraljević s pjesmom Prvi poljubac; Josipa Barbarić, Pred pločom; Iva Funarić, Budna sanjam i Elena Wachtler s pjemom Čežnja.
Po dolasku u Cernik toplo smo prihvaćeni u prostorima škole, nakon čega je uslijedilo svečano otvaranje Susreta. Lijepim i dobronamjernim riječima ravnateljica škole pozdravila je sve sudionike, nakon čega nas je pater blagoslovio. Zatim smo pozvani na doručak u hodniku škole gdje smo dobili sendviče i sokove kako bismo se osjećali potpuno opušteno i kako bi svatko uspješno predstavio svoju pjesmu.
Kada smo svi završili s doručkom, slijedilo je najiščekivanije: recitiranje pjesama. Nervozni smo se uputili prema sportskoj dvorani škole sjeli na stolce koji su bili označene našim imenima. Imala sam sreću jer su svi moji prijatelji iz škole sjedili blizu mene pa smo si međusobno mogli smanjiti tremu. Kada je bio moj red, i kada sam čula kako je voditeljica programa prozvala moje ime, i moju pjesmu, osjećala sam se kao da će mi srce iskočiti iz tijela. Puls sam osjetila po cijelom tijelu: na sljepoočnici, u prstima, na vratu. Ovo je bio trenutak zbog kojeg sam zapravo tu. Znajući da je sada moj red da recitiram, dignula sam pogled i proučila publiku. U njoj sam ugledala dobro poznata lica knjižničarke i pedagoginje, i moj se strah umanjio. Izrecitirala sam svoju pjesmu bez greške, na što sam jako ponosna. Žao mi je jedino što naša profesorica Marija Matić nije mogla biti s nama i lijepo se provesti.
Nakon doručka i recitiranja pjesama, svi sudionici i njihovi mentori otišli su na ručak u seoski dom gdje nas je, kao i svake godine, dočekao stol pun slavonskih specijaliteta.
Najveći razlog zašto volim Susrete u Cerniku jest zato što su svi domaćini toplog srca, veseli i dobro raspoloženi, nasmiješeni, te uvijek spremni pomoći i omogućiti nam dobru zabavu.
Elena Wachtler
