Tito Bilopavlović naš je zavičajni književnik. Jedno od njegovih poznatijih djela je Paunaš. Jedan je dan Tito Bilopavlović došao i u našu školu. Zamišljala sam ga kao čovjeka koji živi u svom vlastitom svijetu knjige. Kada je došao, iznenadila sam se, ali u pozitivnom smislu. Stekla sam dojam da je veseo i bezbrižan. Pisac koji stvara djela nesvjestan njihove vrijednosti.Činilo mi se da se uz pomoć knjige i nas djece ponovno vratio u djetinjstvo. Osjećala sam da me vodi u prelijepi svijet mašte, knjige i igara. Nije mislio na vrijeme, bio je drugačiji.
Tito Bilopavlović rekao je da osjeća veliku ljubav prema životinjama. Pronašla sam se u toj njegovoj rečenici jer ja jako volim životinje i ne volim kada pate. Spomenuo je da je djelo Paunaš sastavljeno od događaja iz njegova djetinjstva. Mislim da većina ljudi zbog briga i problema, kada odraste, zaboravi sretne dane djetinjstva. Rekao je da mu je usamljenost bila poticaj za pisanje. Svidjela mi se piščeva otvorenost i iskrenost. Zakraj je poslao poruku mladima da pišu bilo što. Meni se svidjela ta poruka, pisac i cijeli susret. To je bio poseban dan za mene i moje prijatelje.
Josipa Barbarić
Kritički osvrti na zbirku pripovijedaka “Paunaš”
Knjiga mi je jako, jako zanimljiva, puna dogodovština, vesela i tužna. Mislim da svaka knjiga treba sadržavati i vesele i tužne događaje, baš kao ova. Sviđa mi se zato što govori o djetinjstvu jednog dječaka,odnosu prema roditeljima, školi, ljubavi. Svidjelo mi se kako su se djeca nekada igrala. Igre su bile zabavnije, nego što su danas. Imali su puno manje igračaka, materijalnih stvari, a bili su sretniji.
Knjiga me naučila da se sve u životu mijenja, kako ljudi, tako i okolina. U knjizi dječak Ivan, a sada odrastao čovjek, nakon dvadeset godina vraća se na staro mjesto svoga djetinjstva. Sve izgleda drugačije, sve se promijenilo. Sjećam se kada sam odlazila prabaki, uvijek je bilo puno smijeha i igre u njenoj kući. Sada je u kući sve tiho i beživotno kao da nikada nikoga nije bilo. Zato se uvijek treba sjećati prošlosti, ali i ići naprijed.
Korina Krijan
Priče u knjizi „Paunaš“ bile su mi zabavne, a najzanimljivija mi je „Jahačeva slava“ zato što sam se i ja bojala kada sam prvi put jahala konja pa sam se u tome prepoznala. Iako su mnoge priče vesele, bilo je i onih tužnih, kao na primjer kada je Lili završila u bolnici ili kada je Nikica umro. Poseban dojam na mene je ostavilo to što je družina s ciglane bila tako složna, i to što su puno vremena provodili zajedno. Ja baš ne provodim toliko vremena s prijateljima pa mi to čudno.
Čitajući knjigu naučila sam kako su djeca prije provodila vrijeme bez računala, mobitela i televizora. Mislim da danas nitko ne bi izdržao niti jedan dan bez tih modernih uređaja. Svima koji nisu pročitali knjigu „Paunaš“ preporučila bih da ju pročitaju, a posebno djedovima i bakama da se malo vrate u djetinjstvo.
Kristina Plavšić
Zbirka pripovjedaka „Paunaš“ Tita Bilopavlovića jako je zanimljiva zbog mnogih uzbudljivih pustolovina i ludorija družine s ciglane. Posebno su mi se svidjele pripovijetke „Lov na srebrenog srndaća“ i „Paunaš“. Tako su me dirnule u srce, da to ne mogu riječima opisati. Najviše me ganula pripovijetka „Paunaš“. Jako je tužna, jer je dječak učinio nešto što nije htio. Praćkom je gađao goluba i teško ga ranio. Kada je shvatio što je napravio, osjećao je kajanje i krivicu, a nije mogao ispraviti svoju pogrešku. Bilo mi ga je žao. Dobro sam ga razumjela jer i ja sam se ponekad tako osjećala.
I ostale pripovijetke su zanimljive. Neke su tužne, a neke vesele. U stvari, to je jako dobra knjiga koju bih još puno puta rado pročitala.
Karla Šaf
Knjiga neobičnog naslova „Paunaš“ vrlo je zanimljiva jer govori o mnogim zgodama jedne vesele i složne družine. Posebno mi se svidjela pripovijetka „Kad su puževi potpomagali nogomet“ zato što govori o domišljatom načinu dobivanja nove lopte. Družina se dosjetila da bi mogli skupiti veću količinu puževa, prodati ih, a od zarade kupiti pravu, kožnu, nogometnu loptu. Svidjelo mi se njihovo zajedništvo. Najtužnija pripovijetka bila mi je „Ulaz strogo zabranjen“ jer je dječak Nikica na kraju zbog upale pluća umro.
Ova zbirka pripovjedaka sviđa mi se zbog toga što govori o djeci koja su zajedno doživjela brojne pustolovine i uvijek su bili spremni pomoći jedni drugima. I ja bih vrlo rado bila član neke družine da doživim mnoge zgode…Za mene je „Paunaš“ među najboljim knjigama koje sam do sada pročitala. Sigurno ću je preporučiti svoj im poznanicima i prijateljima.
Ena Magdić
Deset razloga za čitanje knjige
- Knjiga je zanimljiva, lako se i brzo čita.
- Puna je uzbudljivih pustolovina jedne složne dječje družine.
- Svaka priča ima pouku.
- Naučili smo puno o tome kako su se djeca nekad igrala i zabavljala.
- Možemo se pronaći u likovima knjige, problemi koji su nekad mučili djecu i dalje su prisutni.
- Knjiga ima uzbudljiv naslov jer u nama budi znatiželju da saznamo što se krije u njoj.
- Naučili smo da treba dobro promisliti prije nego što nešto učinimo.
- U knjizi se nalazi recept kako napraviti dobru praćku.
- Naučili smo kako neke pogreške mogu biti jako bolne, ali ih baš zato nećemo ponoviti.
- Naučili smo da je prijateljstvo važno. Prijatelji su nezamjenjivi. Pomažu nam u dobru i zlu.
