Lav dobroga srca
Istinski veliki ljudi prepoznaju se po jednostavnosti. A u toj jednostavnosti krije se velikodušnost, iskrenost, nesebičnost, poštenje i ljubav koju dijele beskonačno. Često zaboravljamo da su to pravi sastojci života. Pronaći takve ljude i pisati o njima, za mene je veliko otkriće.
Tko je Lav?
To neobično i rijetko ime dao mu je otac. Ono je dio obiteljske povijesti, simbol je gordosti, snage i hrabrosti. I našemu Lavu baš pristaje! Lav Ulični veseo je i drag mladić. Ima 27 godina. Rođen je s intelektualnim teškoćama, disleksijom i disgrafijom. Njegovo je srce prepuno dobrote, ljubavi i plemenitosti. A lice je ogledalo sreće. Svojom osobnošću osvaja sve oko sebe.
Za Lava u našem gradu mnogi znaju. Omiljeni je i prepoznatljiv zaposlenik brodske bolnice. Često ga zovu i dobrim duhom, anđelom, herojem, ponosom Hrvatske…
S radošću i sa zanimanjem, zajedno sa svojom mamom Slavicom, prijateljima Suzanom, Jakobom, Ivanom i voditeljicom Centra za inkluzivnu podršku Slavonski Brod Ljiljom Bricom, dočekao nas je u inkluziji. Do tada nisam znala što znači riječ inkluzija. U kratkom razgovoru s voditeljicom Centra saznala sam koliko je važno da osobe s intelektualnim poteškoćama postanu aktivni dio društva. Naučila sam da inkluzija znači biti obuhvaćen, pripadati i živjeti s drugima. U tome se smislu u inkluziji održavaju radionice i osmišljavaju projekti kako bi se njihovi korisnici pripremili za samostalni život. Doznala sam da Lav voli dolaziti u inkluziju, voli se družiti s prijateljima. Znaju ponekad otići i u kino. Obvezno svake godine s njima ljetuje, i to je nešto što ne preskače. Svi vole biti u njegovu društvu. Bilo je tu i simpatija i ljubavi o kojima govore vrlo sramežljivo. Gospođi Ljlji iskre oči dok priča o Lavu. Teško je riječima opisati sve te osjećaje koji su me preplavili. Radost života i življena! Toplina beskrajna! Jednostavnost!
Od volontiranja do zaposlenja
Za Lava je sve počelo volontiranjem prije četiri godine. U bolnicu je došao preko Hrvatske udruge leukemija i limfomi čiji je bio član. Radi na odjelu za hematologiju i onkologiju. Od 1. kolovoza 2016. stalni je zaposlenik. Radi sve dane u tjednu od sedam do tri. U bolnici svi ga znaju. Od glavne sestre Lidije doznala sam da je izuzetno savjestan i odgovoran. Njegov je posao transport pacijenata, nošenje uzoraka i raznih papira. Međutim, sve ono što on radi, više je od obične rutine. Nikad se ne umori i uvijek je spreman na dodatne zadatke. Vrlo je poslušan i odan. Često sestrama govori da su lijepe te im svako jutro izmami osmijeh. Primjećuje i tugu i sjetu pa ih zna priupitati jesu li dobro. Vrlo je neposredan i svi ga brzo zavole. Jako se dobro slaže sa svim kolegama, pogotovo sa sestrom Kristinom, kao i sa studentima i učenicima koji dolaze na praksu. Odjel je bio, kažu kolege, isprepleten tugom i sjetom sve dok Lav nije došao i donio svoj osmijeh i vedrinu. Često pacijenti znaju reći da je njegov zagrljaj najbolji i da nitko bolje ne zna namjestiti jastuk i deku. Najviše voli voziti pacijente jer mu oni tada pričaju o svojoj bolesti, obitelji…, a Lav tako dobro zna slušati. Svim pacijentima na odjelu zna ime i godinu rođenja. Nažalost, taj odjel često pohodi smrt. I to Lav pamti jer točno zna koga više nema. Jednom se tako sprijateljio s Martinom, gospodinom koji se često vraćao na odjel. Svaki put kad bi dolazio, Lav je pronalazio načine kako bi ga vidio i družio se s njim. Bio je uz njega u svim teškim trenutcima. Kad su mu amputirali nogu, Lav ga je stisnuo za ruku i tješio. Nažalost, Martin je otišao. Nakon njegove smrti Lava je nazvala Martinova žena i zahvalila mu na ljubavi, beskrajnoj ljubavi koju mu je pružao.
Lavu se javljaju na ulici i prepoznaju ga bivši pacijenti ne samo iz Broda već iz Osijeka i drugih gradova Ti ga susreti i poznanstva beskrajno razvesele. Da s Lavom nikad nije dosadno potvrđuju anegdote iz stvarnoga života. On ima posjetnice svih taksista ispred bolnice i zna točno koji je taksist na redu za odvoz pacijenata s odjela. Jednom je vozio pacijenticu do taksija. Ispred bolnice čekala su tri taksista. Pacijentica nije htjela prvoga u redu nego drugoga jer, kako Lav kaže, bio je mlađi i zgodniji. Na to su se taksisti počeli buniti, a on im je odgovorio: „Ne brinite dečki, svi ćete doći na red!“ I doista Lav o tome brine. O njegovoj neposrednosti govori i sljedeća anegdota. Jednom je prilikom nosio uzorke u laboratorij i odvezale su mu se vezice. Zaustavio je prvu liječnicu na koju je naišao i zamolio ju je da mu ih zaveže. Ona se samo nasmijala i izvršila zadatak.
Taj skromni i jednostavni mladić iza sebe ima već nekoliko vrijednih priznanja. Osvojio je državnu nagradu Volonter godine, Ponos Hrvatske i Štit Berislavića, a Opća bolnica „Dr. Josip Benčević“ u prosincu 2017. primila je nagradu za poslodavca godine pri zapošljavanju osoba s invaliditetom.
Život izvan bolnice
Lava možete vidjeti i u šetnji sa psom. Dobio ga je za 18. rođendan i nije odmah time bio oduševljen. No s vremenom između njih rodilo se prijateljstvo i ljubav. Psu je dao ime Muki jer je lagano i kratko. Pripada vrsti shih tzu (u prijevodu mali lav, lavlji pas) koja dolazi iz Kine. Lav nam je ispričao da su ti psi u prošlosti služili za zabavljanje kineskih princeza. Mukiju, otkada radi u bolnici, sam plaća hranu i šišanje. Zahvaljujući psu, njegov se životni ritam počeo mijenjati. Više je bio vani. Šećući ga, upoznao je mnogo drugih ljudi što mu je pomoglo u razvijanju komunikacije. Zbog toga obitelj Mukiju ne može biti zahvalnija. Uz sve svoje obveze Lav stigne i u teretanu u kojoj trči na traci i ponekad diže utege. Kada završi sa svim svojim obvezama, opušta se uz televiziju. Ovih dana zanimanje pronalazi u kriminalističkim serijama kao što su CSI: Miami, CSI: New York, a prije je volio gledati dokumentarne serije o životinjama i zrakoplovnim nesrećama. Svakodnevno sprema svoj krevet , a vikendom čak uči kuhati. Pomaže mami u kuhinji, miješa, reže, a zna i skuhati puding. Još jedna zanimljivost. Lav je položio vozački. Vozi uz prisutnost roditelja i u vožnji je jako pažljiv.
Sličice iz djetinjstva
U djetinjstvu mu je, kao i svima nama bilo važno, uklopiti se u društvo. Uvijek je bio sretan kada bi se družio s dječacima, a posebno kada bi ga stavili za golmana. Nije bilo veće sreće od te! Bio je đak naše škole i mnogi ga se učitelji sjećaju kao vrijednoga učenika. Završio je srednju školu za fotografa. Čak je i kratko vrijeme volontirao u jednoj fotografskoj radnji. Čim je završio srednju postao je član Centra za inkluzivnu podršku Slavonski Brod u koji je redovito dolazio pet godina. Sudjelovao je u brojnim aktivnostima Centra: jedno je vrijeme dijelio poštu bez adrese, zatim radio u kartonaži i u DM-u, brojio jabuke u bolničkoj kuhinji… a onda došao na bolnički odjel i pronašao sebe.
Od tada puno se toga promijenilo. Svi ljudi koje je sretao i kojima je pomagao, pomogli su izravno i njemu u njegovu socijalnom i mentalnom razvoju. Lav je primjer drugima kako nadvladati teškoće i kako postići uspjeh. Lav svjedoči da, koliko god drukčiji bili, svojom željom i trudom možemo postići velike stvari. A ono što je najvažnije – Lav je postao dio društva i društvo ga je prepoznalo.
Lucija Španić, 7.b
