Majka i kći, učiteljica i učenica
Moja mama radi u školi koju pohađam. Ona mi je i učiteljica. Što mislite kako mi je? O prednostima i nedostatcima saznat ćete iz majčine i moje perspektive.
Perspektiva prva
To ponekad zna biti loše, ali ima i svoje dobre strane. Ako imate mamu u školi, znači da će ona prva saznati sve o vašim jedinicama, upisanim bilješkama, nenapisanim zadaćama… Mislite li da je to prednost? Ne mogu joj zatajiti niti najmanju sitnicu. Često joj učitelji prilaze na hodniku i govore kako nisam učila, napisala zadaću, kako sam prepisivala na testu ili kako sam napravila neku glupost. Naravno, mama mi zvonca o tome svaki dan. Iako bih joj ja većinu toga rekla, učitelji me preduhitre. Nisu samo ocjene i moje ponašanje problem. Ako zaboravim preobuću i vidim mamu na hodniku, pogledat će me ljutim pogledom. Znam da joj je zbog toga neugodno i da nema pravo tada niti drugim učenicima prigovoriti o nošenju papuča. Najgore od svega je što mi prijatelji iz razreda znaju reći kako sam dobila neku ocjenu zato što mi mama radi u školi, ali to nije točno. Čak je i nepravedno! No na sve sam navikla. Srećom ove godine kao da me manje napadaju.
To što ti mama radi u školi koju ti pohađaš, ima i svoje prednosti. Moja je mama je učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture. Nikada me ne izdvaja iz skupine i ponaša se prema meni kao prema svakom dugom učeniku. Ako napravim nešto dobro, pohvalit će me. Međutim ako napravim nešto loše, kritizirat će me. Poslije nastave često ostajem u dvorani ili sam u njezinu kabinetu gdje mogu pisati zadaću, odmarati se, jesti ili raditi što god ja već poželim. Ne moram nositi pribor za likovnu kulturu jer je kod nje u kabinetu. Samo dođem po njega na odmoru. Ako zaboravim kupiti užinu, ona je uvijek tu da uskoči s nekim pecivom, slatkišem, sendvičem…
Dakle, ima puno dobrih i loših strana kad ti mama radi u školi, a uz to ti je i učiteljica, ali je prekrasno znati da je mama uvijek blizu kad ju zatrebaš.
Ivona Švaganović
Perspektiva druga
Učiteljica sam tjelesne i zdravstvene kulture u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” koju pohađa i moja kći Ivona, učenica sedmog razreda.
Često me pitaju kakav je osjećaj kada ti dijete ide u istu školu, je li teško, mogu li biti realna, kako je Ivoni. Tu nema pravog odgovara jer biti majka i učiteljica u isto vrijeme nije uvijek lako, ali mislim da je njoj puno teže. Za razliku od drugih učenika, njezina majka odmah sazna za sve loše što se u školi dogodilo, zna za svaku ocjenu, svaki događaj i ona ništa ne može sakriti. Kad mi priđe netko od kolega i saznam da nije ispunila zadatke, teško mi je kao roditelju sakriti emocije i ljutnju koje u tom trenutku osjećam. A ona to zna jer me poznaje i dovoljan je samo jedan moj pogled da shvati da mora objašnjavati već u školi, a ne kod kuće kao sva ostala djeca.
No možda je najveći nedostatak suradnja s roditeljima ostalih učenika iz njezina razreda. Nikada nije bilo problema i neslaganja, ali ponekad imam osjećaj da me ne mogu prihvatiti kao Ivoninu majku, kao roditelja koji se bori za svoje dijete, koji želi da se i njezino dijete osjeća u školi ugodno. Uvijek sam ja samo nastavnica i često puta zaboravljena. Znam da to nije namjerno jer svi su roditelji prekrasni, ali to mi ponekad predstavlja problem.
Ipak mislim da je lijepih i pozitivnih stvari još više. Ja svakog dana gledam svoje dijete kad ulazi u školu, kada hoda sa svojim prijateljima po hodnicima dok mijenjaju učionice, gledam ju u sportskoj dvorani i uživam u njezinu odrastanju. Imati priliku promatrati dijete u školskom okruženju i biti dio njezina obrazovanja je privilegija. Gledajući moj posao, mislim da ona bolje razumije kakav je život i rad svih djelatnika škole, a to je nešto što ne može naučiti kod kuće. Kada u školi imam težak dan, uz sebe imam svoju Ivonu koja će mi pokloniti osmijeh i svijet će odmah biti ljepši. Ona je moj oslonac, moja snaga te kroz život i školu nas dvije koračamo zajedno.
Mirna Matej-Švaganović
