Moja zimska avantura
Malo je djece moje dobi, ali i starijih ljudi koji žive u Republici Hrvatskoj, a dobiju priliku otputovati u obećanu zemlju Finsku. Ja sam jedna od sretnica kojoj su roditelji za rođendan poklonili ovo putovanje. Dakle, krenimo na put U nedjelju 26. 11. 2017. mama, tata i ja otputovali smo tatinim Mondeom u Budimpeštu. Pitate se zašto u Budimpeštu kad je ona glavni grad Mađarske, a ja putujem u Finsku? E pa zato što smo letjeli iz budimpeštanske zračne luke. Došli smo dan ranije i prespavali u Budimpešti kako bismo mogli doživjeti ugođaj njihova adventa. Vjerujte, uistinu je čarobno, jako puno ljudi, mladih, starih, stranaca, beba; svi su po trgovima, druže se, piju kuhano vino uz poneku kobasicu ili pak nešto slatko. To nedjeljno popodne obilježile su i policijske patrole na svakom koraku. Dugo smo tražili mjesto na kojemu bismo se mogli parkirati. Tih se dana u glavnome gradu naše susjedne zemlje održavao 6. samit Kine i 16 zemalja centralne i istočne Europe. Vjerujte da je pomalo zastrašujuće vidjeti toliko policije na ulicama s oružjem i uniformama. Prespavavši u Budimpšeti, 27.11.2017. ostavili smo naš automobil na parkiralištu i uputili se u zračnu luku na naš prvi od dva leta koja su nas čekala. Prvo smo letjeli od Budimpešte do Helsinkija. I zamislite, avion se pokvario, u stvari pokvario se sustav za klimatizaciju i čekali smo u avionu puna dva sata. Pomalo je vladala nervoza jer su se mama i tata uplašili da nećemo stići na drugi let od Helsinkija do Kuopija. I upravo se to dogodilo! Kada smo sletjeli u Helsinki, uputili su nas na info-pult kako bismo dobili karte za drugi let u drugo vrijeme. Uspješno rješivši nastali problem, čekali smo na aerodromu vrijeme da se ukrcamo u avion od Helsinkija do Kuopija. I ukrcali smo se, taj je avion bio puno manji nego onaj kojim smo došli do Helsinkija, bio je jako bučan, no sretno nas je odvezao do našeg odredišta Kuopija.
U zemlji Mumina
Sletjevši u Kuopiju, dočekao nas je taksi koji su nam poslali iz Nacionalne finske agencije jer je mama išla na njihov seminar. To je bilo super. Nismo morali izmišljati kako doći do hotela. Dok nas je taksi vozio, gledala sam i divila se. Iako je bio mrak i nisam baš sve mogla jasno vidjeti, ali ono što jesam bio je snijeg, puno snijega. Vidjela sam napokon Finsku u izvornom obliku i bila sam sretna. Eto me u zemlji Mumina koje sam gledala kao dijete. Došavši u hotel, dobili smo sobu i zamislite što još; igraće karte. Kakvo čudo! Mama kaže da nikada nije dobila karte ni u jednom od bezbroj hotela u kojima je bila, a i tata potvrđuje da ni on do sada nije dobio ovakav poklon dobrodošlice. Ulazimo u sobu, prostranu sobu s velikim prozorom s kojeg se pruža pogled na snijeg i ja želim izići i igrati se, pa makar i kroz prozor, ali tata ne da. Znate kakvi su očevi?!
U Kuopiju boravimo od ponedjeljka do petka. Mama je obvezna biti na seminaru po cijele dane, ali tata i ja nismo. Mi smo slobodni i možemo uživati u finskoj zimi, hrani i finskim slasticama. Tako je i bilo. Moj tata i ja; tim za avanture proživljava tri prekrasna dana šećući po gradu, parkovima, jedući najfinije, ali i najskuplje burgere, smijući se i zabavljajući se. Kad se dovoljno smrznemo vani, uđemo u hotel i kartamo se ili idemo na hotelski bazen. Pridruži nam se i mama kada je slobodna. Uistinu uživam u trenutcima koji su mi podareni. Kako sve što je lijepo kratko traje, tako se i moja avantura završava prvim danom prosinca. Ujutro se budimo, čeka nas taksi, odlazimo na aerodrom u Kuopiju, letimo do Helsinkija. Ukrcavamo se i letimo do Budimpešte. U Budimpešti nas čeka auto kojim putujemo u naš Slavonski Brod. Volim Brod, volim Hrvatsku, tu sam rođena, tu odrastam, tu su mi prijatelji, ali vjerujte, Finska je prekrasna zemlja koju zaista trebate doživjeti i upoznati. Nadam se daje ovo tek moj prvi odlazak u Finsku i da će ih biti još puno.
Taša Kolar, 4.a
