Sjećanja moga djeda Đure
Moj djed išao je u PŠ Donja Vrba od 1. do 4. razreda. Učitelj mu je bio Adam Alković, a kasnije Dragica Dangubić. Školske godine1969./1970. polazio je prvi razred. U razredu ih je bilo 14. Do škole je išao pješke jer mu je škola bila blizu kuće. U matičnu školu putovao je u 5. i 6. razredu vlakom. Morali su se u vlaku pristojno ponašati. Tek, kada je bio učenik 7. razreda, uveden je prijevoz autobusom. Torba mu je bila lagana jer nije imao puno knjiga i bilježnica.
Učitelji su bili strogi, a učenici su morali redovito pisati zadaće. Djed nije volio puno učiti, a nije ni stizao jer se obitelj bavila poljoprivredom. Imali su puno domaćih životinja i zemlje. Djeca su morala pomagati starijima u svim poslovima. U školi su bili svi složni i nisu se svađali i tukli, ali nisu ni smjeli jer im to učitelji nisu dopuštali. Najdraži mu je predmet bio tjelesni, a najteži engleski jer ga baš nije razumio. Poslije osnovne škole završio je industrijsku školu, smjer – vozač. Zaposlen je u Hrvatskoj pošti već 41 godinu. S radošću mi je prepričao svoje školovanje.
Sjećanje oca Franjo
Moj otac također je prvo išao u područnu školu. Prvi razred upisao je šk. godine 1992./1993. U razredu ih je bilo osam. Učiteljice su mu bile Mirjana Bilić i Katica Lačić. Tada je već postojala kombinacija razreda jer je bilo manje učenika. Od 5. do 8. razreda putovao je u matičnu školu autobusom. Torba je tada bila puno teža. Imao je više knjiga i bilježnica nego moj djed. Sjeća se da su učiteljice bile dobre i blage i pomagale im. Zadaću je morao redovito pisati. Sjeća se raznih nepodopština i prepisivanja pod testovima. Moj tata nije baš volio učiti iako baka i djed kažu da je u školi bio dobar i poslušan. Poslije škole svi su se igrali na igralištu. Najdraži predmet mu je bio tjelesni, a najteži matematika jer nije volio puno vježbati. Poslije osnovne škole upisao se u poljoprivrednu za mehaničara poljoprivredne mehanizacije. Danas radi kao vozač kamiona.
Lijepo mi je bilo i s djedom i s ocem razgovarati o školi i uspoređivati kako je bilo nekada, a kako je danas.
Moja škola danas
Prvi i drugi razred završio sam u matičnoj školi. Učiteljica mi je bila Andrea Fajdetić. Treći i četvrti razred završio sam u PŠ Donja Vrba jer smo se tada već preselili. Bio sam tada jedini učenik 3. razreda. Nije to baš bilo zanimljivo jer sam uvijek zavidio učenicima 1., 2. i 4. razreda jer ih je bilo više. Najviše sam volio ići van na igralište na kojemu smo igrali nogomet, graničara…Bilo je to vrijeme sloge i zajedništva.
U petom razredu ponovno se vraćam u matičnu školu. Početak mi je bio težak. Dobio sam neke nove predmete. Morao sam više učiti. Imao sam puno zadaće. Mama mi je pomagala u svemu. Sada sam učenik 6. razreda. Ipak mi je malo lakše. Trudim se poboljšati ocjene i biti pristojan. U razredu nas je 26. Najljepše mi je na satu razrednika jer se tada družimo, razgovaramo s razrednicom Anitom Hrgović o problemima i kako ih riješiti. Najteže mi ide engleski, kao i mome djedu. Tu smo slični. U školi sam sretan. Imam puno prijatelja s kojima se družim.
Ponosan sam što je i moj djed i moj otac išao u ovu školu. Nas trojica smo dio povijesti, dio stogodišnje škole.
Matija Valjetić
